„Ne smijemo nipošto nijekati sklop dojmljivog i stvaralačku snagu nesvjesnog koji odlučno utječu na skladateljsku individualnost.“
Foto: Anastazija Vržina/HDS
Stoljeće je prošlo od rođenja Milka Kelemena, skladatelja, pedagoga, osnivača Muzičkog biennala Zagreb, dirigenta, istraživača te „pisca, erotomana, svjetskog putnika, fotografa,… strastvenog tragača za nedostižnim i nedokučivim“. Mnogima je ovo ime možda nedovoljno poznato, pa se oslanjajući na svima drage okrugle obljetnice, prisjećamo tek nekih od njegovih biografskih i autorskih crtica, podsjećajući na njegov značaj za hrvatsku glazbu i kulturu
„Kelemen is not a simple grain of mustard“
U Slatini, u Slavoniji, stalnu znatiželju i divljenje izaziva golemi mamutovac iz porodice sekvoje te također golemo glazbeno ime, ono skladatelja Milka Kelemena, rođenoga upravo u tome gradiću na današnji dan 1924. godine.
Učenje o glazbi u ranome djetinjstvu i mogućnost da se vrlo brzo okuša u skladanju te okruženost glazbenicima u užemu obiteljskom krugu, omogućili su mu ne samo da kroz pravila i teorijske osnove stekne neku vrstu strahopoštovanja prema skladanju, nego da ga doista iskusi, ali i čuje kako zvuči ozvučenje njegovih prvih ideja u glazbi, „umjetnosti najveće moguće slobode“, kako je često isticao.
Nakon Slatine i Virovitice, studirao je klavir kod glasovite pedagoginje proizašle iz Stančićeve klase, Županjke Melite Lorković. Zatim na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji upisuje dirigiranje kod Friedricha Zauna te kompoziciju kod Stjepana Šuleka. Kapacitiranost u pogledu zanatskog umijeća skladanja kojim je ovladao kod Šuleka omogućila mu je ubrzo skladati velike forme s uspjehom, pa je tri godine nakon diplome, 1954. godine, njegov Koncert za violinu odnio nagradu Natjecanja Baloković.
Milko Kelemen ispred spomen-ploče na njegovoj rodnoj kući, otkrivene 2009. godine
Putnik i istraživač
Osjećajući se zatvorenim u „kalupe i glazbene krutosti“, odlazi dalje. To će se putovanje istraživanja, učenja, povezivanja, poučavanja, inspiracije i konkretizacije vlastitih zamisli nastaviti do kraja života. Prije studija kod Vita Frazzija, Debussyjeva studenta, otišao je u Pariz kod Oliviera Messiaena. Ondje, isprva začuđen Messiaenovim pedagoškim stilom poučavanja, uočava kako je izravno bavljenje samom glazbom (primarno kroz njezinu analizu) jedan od najboljih načina učenja te istodobnog izoštravanja strukturnih znanja, ne zanemarujući duh pojedinca. Taj se stav prelijeva i u njegovo skladanje.
„Ne smijemo nipošto nijekati sklop dojmljivog i stvaralačku snagu nesvjesnog koji odlučno utječu na skladateljsku individualnost.“
Vezano uz to, već je 1972. muzikologinja Eva Sedak izjavila kako se „niti jednom svojom kompozicijom nije svrstao u okvire ovog ili onog morfološko-tehničkog stila, tako svojom muzikom i nije želio stvarati nove zakone.“
Koristio je sve mogućnosti kako bi došao do novih prilika, kontakata i znanja pa je zahvaljujući stipendiji DAAD-a, dvije godine je studirao u Freiburgu kod Wolfganga Fortnera, a zahvaljujući stipendiji fondacije Ford netom nakon održavanja prvog izdanja Muzičkog biennala Zagreb, otputovao je 1962. godine u Sjedinjene američke države. Humboldtova stipendija omogućila mu je studij elektroničke glazbe u glasovitom Siemensovom Elektroničkom studiju u Münchenu.
Ondje su, osim glazbe, stvarani zvukovi, šumovi i glasovi robota i za popularnu glazbu, radijske drame, filmske i televizijske produkcije. Siemensov sustav koristili su mnogi europski eksperimentalni skladatelji tijekom 50-ih i 60-ih, uključujući Mauricija Kagela, Bengta Hambreusa, sâm voditelj minhenskog studija Josef Anton Riedl, a onda dakako i Milko Kelemen.
Siemens Studio Für Elektronische Musik, München © Siemens Aktiengesellschaft, Siemens Forum, München
Pedagog, predavač i predstavnik hrvatske propulzivne umjetnosti
Kao pedagog, imao je neku vrstu općeljudskoga pristupa pri poučavanju, pri čemu se vjerojatno vodio i svojim stavom kako je umjetnost refleks nečije duhovne pozadine. To je vjerojatno među razlozima raznolikosti poetika, jezika i puteva koje su odabrali njegovi nekadašnji zagrebački i njemački studenti među kojima su Radica, Foretić, Gagić, Jagodić, Hölszky…
Osim u Zagrebu gdje je bio docent, 1970. je predavao na Sveučilištu Robert Schumann u Düsseldorfu, a bio je profesor kompozicije na Sveučilištu za glazbu u Stuttgartu od 1973. do 1989. godine. Kao gostujući predavač, Kelemen je održao predavanja na Sveučilištu Yale, na Institutu Arnold Schönberg u Los Angelesu, zatim u Chicagu, Montrealu, Rio de Janeiru, Buenos Airesu, Osaki, Tokiju, Hong Kongu, Bangkoku, Manili, Sydneyju, Melbourneu, Brisbaneu i brojnim drugim gradovima u najrazličitijim kutcima za glazbu zainteresiranog svijeta.
Diljem svijeta ravnao je i izvedbama vlastitih djela te je doista bio istaknuti predstavnik onih propulzivnih hrvatskih umjetnika koji su se „vrijednošću spoznaja i kreacija ugradili poput tihih titraja svjetla u zvjezdane konstelacije stvaranja i života europske kulture“, kako je istaknula muzikologinja Seadeta Midžić u uvodnom tekstu programske knjižice koncertnog, filmskog i diskurzivnog programa organiziranog 2014. godine u dvorani Gorgona zagrebačkog MSU, u povodu skladateljeva 90. rođendana.
Tom su prilikom Seadeta Midžić i akademik Nikša Gligo predstavili izbor dokumentarnog materijala iz arhiva HRT-a, a Dunja Vejzović interpretirala je njoj posvećeno djelo za mezzosopran solo, Marketenderin, i to na stihove istoimene pjesme Heinricha Heinea.
„Iza glazbe stoje arhetipovi, elementi koji stoje u pozadini i za koje ne znamo točno što su oni.”
Svoje tendencije raskola s glazbenom i tradicijom sredine ne nadograđuje nužno podizanjem prepreka za razumijevanju te glazbe. Ta ga je komplicirana jednostavnost učinila usamljenom figurom na sceni svoga vremena, kako je u Kelemenovu stuttgarskom novinskom nekrologu zaključila muzikologinja i kritičarka Susanne Benda.
Foto: Anastazija Vržina/HDS
Foto: Anastazija Vržina/HDS
U rujnu 2014. godine Milku Kelemenu dodijeljen je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu / Foto: Zarko Basic/PIXSELL
Muzički biennale Zagreb
Suočavanje s pluralizmom postojećeg stanja u glazbi prenio je i u danas najprisutniji te najpoznatiji dio Kelemenove ostavštine, Muzički biennale Zagreb. On ga je „naučio obuzdati isključivost i tolerirati različite stilske smjerove“. O iznimno dobroj prihvaćenosti načina na koji je Kelemen s drugim suradnicima tih godina oblikovao MBZ svjedoče doista brojne objave o festivalskim izdanjima prvih desetljeća u najznačajnijim svjetskim medijima.
Vizionarski poduhvati i njihovo prepoznavanje
Upoznajući se detaljnije s imenom i opusom Milka Kelemena na početku studija, jedna od prvih rečenica o njemu koju smo pročitali i izdašno komentirali bila je: „Milko Kelemen osnivač je Dana Milka Kelemena“. U svijetu (pa i kontekstu u kojemu se glazba i kultura danas trude postojati i opstati) samohvale, kapitalističke ambicije i žustrih nastojanja osiguravanja vlastitoga mjesta na mapi pažnje vrijednih ostvarenja, činilo se da je posrijedi sličan preteča.
Ipak, dalekosežnost Kelemenovih nastojanja, ideja, opsežnog i moćnog opusa te konkretnih postignuća na čijem kapitalu i danas brojni (op)stoje u međuvremenu su pokazale kako su oba festivala, brojne inicijative pa i godinama zatim „petljanja“ u strateške odluke oko programiranja i predstavljanja hrvatske glazbe, bile putokaz, temelj i neki vid osiguravanja prostora za apsolutnu slobodu glazbe u koju je uporno vjerovao. U takvim je prostorima i programima, uz njega samoga, trebao postojati i svaki onakav skladatelj koji je „duhovni seizmograf koji zajedništvom emocionalne i intelektualne artikulacije u glazbi održava i fiksira svoje vrijeme.“ Upravo su godine osnivanja Dana Milka Kelemena ujedno i razdoblje kada je u svojoj domovini dobio najviše prostora, priznanja i nagrada.
Općenito, Nagrade Grada Zagreba, Beethovenova nagrada Grada Bonna, Nagrada talijanske sekcije IGNM-a, Nagrada Bernard Sprengel, odličja Grosses Bundesverdienstkreuz SR Njemačke, Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića RH te francusko odličje Chevalier des arts et des lettres, Vjesnikova nagrada Josip Slavenski, Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo i Nagrada Porin za osobit doprinos hrvatskoj glazbi dio su impozantnog broja priznanja i počasti koje su mu različite sredine i strukovna tijela za života odali.
Hommage u godinama nakon smrti – stogodišnjica rođenja kao memento
Stogodišnjicu rođenja Kelemena mahom simbolički obilježavaju komorni sastavi, orkestri, festivali i pojedini glazbenici, uvrštavanjem pokojeg djela u sezonu, (pohvalnim) uvođenjem Kelemenova opusa u studentski program nedavnih koncerata Muzičke akademije iz Zagreba, no usporedbom opusa, ostavštine i značaja s onim što je zabilježeno u ključnim muzikološkim i glazbeno-povijesnim izvorima (članak u Groveu zadnji je put ažuriran 2001. godine) ali i tonski zabilježeno na diskografskim izdanjima (u godini obilježavanja stotog rođendana ne izlazi nijedno izdanje njegove glazbe) dolazimo do iznenađujuće diskrepancije.
Istodobno veće kulture većih zemalja od Hrvatske već opširno kontekstualizirane i obrađene opuse svojih obljetničara ovog kalibra oplemenjuju novim slojem kritičkih promišljanja, izdanja i događanja koja priječe zaborav smionosti i tendencija jednoga vremena, kontinuiteta i pojedinaca koji mu daju svoj svježi potisak.
„U umjetnosti ima toliko istina, koliko ima umjetničkih djela“
Kelemen nas je sve preduhitrio i ovaj put, pa je prihode od naknada za autorska prava svojih djela oporučno prepustio Hrvatskom društvu skladatelja uz obvezu da se sredstva koriste za promicanje djelovanja mladih hrvatskih skladatelja. HDS je stoga danas, 30. ožujka, ustanovio te javno objavio natječaj za Nagradu Milko Kelemen, koja će se dodjeljivati bijenalno, u okviru Muzičkog biennala Zagreb. Kelemen je tako još jednom pokazao kako nesebičnost poticaja drugih može biti u pozadini osnivanja (još jedne) manifestacije koja nosi njegovo ime.
Dani Milka Kelemena svoj obol skladatelju daju u obliku bogatog i posebno oblikovanog programa festivala koji se ove godine održava u većoj formi, omogućujući i izvedbe nekih od glasovitih simfonijskih i koncertantnih djela Kelemenova opusa koja se rijetko imaju prilike čuti. Na koncertu otvorenja festivala 13. listopada, izvest će ih Zagrebačka filharmonija, a uz solističke i manje komorne nastupe DMK će obilježiti i nastupi ansambala koji imaju važnu ulogu u interpretaciji Kelemenova opusa, Cantus Ansambla i Zagrebačkih solista koji će 21. listopada zatvoriti 30. festival
Detaljnije o tome bit će riječi i nadolazeći tjedan u emisiji posvećenoj Kelemenu, u posebnom izdanjuPutova hrvatske glazbeIve Lovrec Štefanović, uz četvero Kelemenovih suvremenika različitih generacija i različitih odnosa sa skladateljem i njegovom glazbom. Uz ulomke i snimke skladbi iz njegova opusa, muzikologinja Seadeta Midžić, violinist Goran Končar, skladatelj i dirigent Berislav Šipuš te pijanistica Martina Filjak govorit će o prvim susretima s Kelemenom, o njegovu odnosu prema sredini iz koje je potekao, o važnim tragovima koji ostaju, te o detaljima interpretacija njegove glazbe ali i o planovima za autorski koncert koji će se u organizaciji HDS-a održati 22. travnja.
Nakon autorskih koncerata posvećenih Kelemenovoj glazbi koji su se održali za njegov 70. te 90. rođendan, ovaj koncertni hommage donosi djela nastala u razdoblju od 1959. do 1993. godine, pod ravnanjem jednoga od nositelja nekolicine novoglazbenih štafeta što ih je zapalio Kelemen, Berislava Šipuša.
Na programu su Konstelacije iz 1959., praizvedene u Poljskoj, a kojima je u proteklom desetljeću Cantus najistaknutiji interpret, Mobile iz 1988., praizveden u Francuskoj, kao i Requiem za recitatora, šest violončela i veliki bubanj iz 1993. godine, dok je Rotondo za puhački trio nastao i praizveden 1977. godine, na Festivalu nove komorne glazbe u Wittenu. Posljednje odabrano djelo koje slušamo u travnju je Radiant, skladba iz 1963. godine, kada je izvedena na 2. MBZ-u. Prije toga je pod ravnanjem Brune Maderne praizvedena u Darmstadtu, važnome epicentru suvremenih stremljenja, a osobito upravo tih godina.
Kelemen je ondje na glasovitim Ljetnim tečajevima opažao, slušao, povezivao se s drugim skladateljima, crpeći ideje te predstavljajući vlastite. Promatrao je smjernice i inačice avangardnih pristupa prema kojima nije bio ravnodušan, ne preskočivši se kritički osvrnuti na krutost u glazbi brojnih avangardista, „fetišizam strukture koji je svima ovladao“, smatrajući kako im je često nedostajalo – duha. Sedam prijava za sudjelovanje Milka Kelemena na Ljetnim tečajevima u Darmstadtu, nekolicina fotografija, petnaest snimaka i više od dvije stotine dokumenata koji bilježe njegovu korespondenciju s Festivalom i dio su Kelemenova traga u Darmstadtu (i u svijetu!), sačuvanog u tamošnjem arhivu koji uz to sadrži i osvrte na izvedbe, još jedan vrijedan i zanimljiv sloj informacija o recepciji njegove glazbe, koji svakako valja istražiti.
„Kelemen is not a simple grain of mustard“, glasi komentar ispod objavljene snimke skladbe Milka Kelemena na jednome od streaming servisa. Ova verzija sličnih misli koje su o njemu kroz vrijeme izrazili suvremenici, kolege, učitelji i učenici, kroničari i kritičari, jednostavan je poziv na slušanje i proučavanje glazbe, tekstova, ideja te ostavštine tog nipošto jednostavnog, prometejski neumornog kreativca.
Igor Stravinski i Milko Kelemen na Muzičkom biennalu Zagreb 1963. godine
Izvor: glazba.hr / Karolina Ruge
U umjetnosti ima toliko istina, koliko ima umjetničkih djela